среда, 26. март 2008.

PONOĆNI SAMOPROTESNIK

Prolog

Fragmenti pisani u senci bleska sekire. Ova knjiga je mogla i nositi naziv Samoprotesni nokturno. Ovde su, fragmenti prologa za Fragmente dnevnika (Noćnika), neurednog, neredovnog dnevnika o bombardovanju SRJ 1999.godine. Ovde su samoprotesna, samookupljanja noćna a ne u 12 u Udruženju književnika u Francuskoj 7.....

Samoprotesni nokturno

Ovi fragmenti su pisani kao neki dnevnik, kao neko beleženje dogadjaja, osećanja, razmišljanja o nato bombardovanju 1999. godine. Održavani su protesni skupovi, okupljanja u Udruženju književnika u Francuskoj ulici br. 7 (Francuska 7). Izgleda da su se otimali književnici i drugi da dodju na red da govore, da protestvuju protiv Nato bombardovanja, bombardovaja Milosrednog anđela, Belog anđela. Neki su me zvali da se prijavim da dodjem na red da govorim. Naravno, ja sam kao i uvek, izabrao samoću – u ovom slučaju izabrao sam ponoćno samookupljanje protesno. Skoro iz večeri u veče, iz noći u noć... Čitao sam novine, slušao i gledao vesti, ukoliko je svega toga bilo – i onako samookupljen protestvovao sam. Rezultat tog samoprotestvovanja je ova knjiga koju sam mogao nazvati Samoprotesni nokturno. Pisana u očekivanju da tresne ‘’pametna raketa’’ i da i ja završim sa svim.. Ili pisana posle bombardovanja, posle verovatne ture za to veče, za tu noć. Pisano u medjuvremenu obaveštavanja bliskih, ili oni mene o tome šta je i gde je bombardovano. Pisano posle šetnji dugih koje su bežanja i od bombardovanja i od samoće. Eto, da se bar u smrti ne bude sam.

Moje ponoćne protesne večeri u Palmira Toljatija
Ja protesno okupljen, na ličnom protesnom skupu, u ponoć, davno prevazišavši pet do dvanest govorim tajne besede upućene sebi i protiv sebe i na sebe. Umesto u Francuskoj 7 i umesto u podne, ja sam u svom stanu u noćima marta i aprila 1999. godine zapisivao, govorio svoje protesne tekstove. Tekstove upućene pre svega nekome, nikome, svima i sebi. Ovi ponoćni protesni tekstovi upućeni su ne normalnom, društvenom prirodnom neprijatelju, već su upućeni nama pa i sebi. U tom smislu oni su i anti protesni tekstovi.
Ustvari ovi protesni tekstovi su niz bespomoćnih očajanki pred čiftinskim duhom, duhom sveobličnosti, duhom Tame znaka dva , duhom poetike drevnog i modernog tri. Oni su i izvesna samooptužba. Izvesno rasterećenje. Oni su vid samoodbrane od nagonskog straha od fijuka raketa, gelera, od ‘’vatrometa ‘’, eksplozije. Možda nikad niko neće čitati ove moje ponoćne protesne reči, a ja ih ipak pišem. Protestvujem pucajući u naše zablude, u prodatost za dolar, u čiftinski duh duhovne elite naše. Pucam u sve to, jer znam da pucam u svirepu glupost novog imperijalizma, novog mistifikatora pljačkaša ubilačkog sveta ne vredi pucati rečima, protesnim večerima, podnevnim, ponoćima. Znam da u njih treba pucati jačim i moćnijim raketama od njihovih... Ja ih nemam. Oni koji ih imaju su prividno protiv tih raketa. Možda ih je strah za sebe od neposredne okoline naterala da brani i nas.
Moji protesni ponoćni govori, besede u Palmira Toljatija ostaju moje gnevljanke, pa i autognevljanke bar značajne za opstanak i lakše podnošenje iscrpljujuće strepnje grča, ježa u stomaku maskirane zavaravanjima i prividima junačenja. Sirene vazdušne opasnosti stave me u kavez moguće smrti. No ja se i u tom kavezu, kao i drugi, igram sa životom i života.
Pa i to je dovoljno za mene. Noćni privid privid zaborava na čir. Ko kaže da umetnost ne deluje na čoveka, da ne koristi, da nije utilitarna. Eto, svi oni – modernisti, larpurlartisti- borci protiv neposredne utilitarnosti, agitpropa..., socijalističkog realizma... eto, sada pišu neposredno utilitarne agitpropovke, ali protiv ‘’krvoločne zveri zapada, nato alijanse’’. Bukvalno do juče su pisali agitpropovke veličajući taj zapad. Neki su za jedno popodne promenili mišljenje. Da, to su oni borci protiv socijalističkog realizma, utilitarne književnosti za radničku klasu i seljake.
Sada je jasno šta znače veličina naših pisaca na zapadu, pisaca literalnog, ‘’pesničkog ‘’prakticizma specijalnog rata, internacionale kapitala, Cije... pa i nato pakta. Verovatno je došlo vreme da im se zapad oduži, ali preko ledja naroda, mrtve novorodjenčadi. Da – vraćaju se dugovi ‘’slobodnog sveta’’, ‘’demokratskih sloboda ‘’, ‘’pluralizma mišljenja’’, ‘’sloboda umetničkog stvaranja’’... Ali sveoblična duhovna naša ‘’elita ‘’ tame znaka dva tu je u prvim redovima. Kao i uvek. Čekaju na red da izraze ‘’svoj protest’’, ‘’gnušanje’’, ‘’da dignu glas’’... i uzgred da dignu neki dinar, marku. (....)

Odlomak iz istoimene knjige objavljene na CD:DELA Miodraga Mrkića.I rukopisi koji se prvi put objavljuju (2003).
Beograd, Zavetine. - 76 str. Odlomci sa str. 1 -6

Amblem - ZNAK SIGNALA (Impresije, Miroljub Todorović, Signalizam)

Impresije.- Strelice u svim pravcima - da zbune vampira, da ne zna na raskrsnici kud da krene. Krugovi… Kormilo, volan sveta - apsoluta. Tajni znak, amblem, grb porodice signalista… Signal signala mnogobojni. Sve boje sveta… Medaljon. Zaštitni znak. Amblem staroindijskog postulata “Sve u svemu”. Znak dinamičnog disparatnog jedinstva - “jedinstva disparatnih fenomena”; principa koji su u velikoj manifestaciji. Krug. Globalnost velikog sela - Globalnog sela, svemira, vaseljene. Likovna sintetična slika jedinstva esencije, Ne(bića) i manifestnog, pojavnog. Znak u znaku - nadznak. Metaznak sličnih, prethodnih.

Bila jedna greška. - Avaj! Signal signala ima jednu grešku. Da - bila jednom jedna greška. I, ta greška… Nije znala šta da radi… I jednog dana…
Greška se povremeno javlja. Naopako se okreće. Pažljivo oko i pažljivo uvo za šuštanje spektra boja je prepoznaje. Možda je moć signal signala kormila u toj grečci. Divna moćna neravnotežo strukture. Možda je ona znak signala suštine… Iracionalne sile, za čoveka iracionalne, uvek se otimaju i kao iznenađenje stvaraju od “grešaka” sisteme, puteve hoda. A putevi hoda u svim pravcima… ćorsokaci ljudskog kretanja. Slepe ulice. Svi pravci i rasplinjavanje i identifikacija sa “Sve”, “Jedno”. Zar nije Bela knjiga manifestacija tog gubljenja u Jedno, u prapočetak tame Beline. Zar i Pucanj… i Tama znaka i Vukanovićeve knjige ne teže tome?…
Avaj, signal signala - racionalizovana Paukova mreža. Uzlaženje - “prodor u novu ontološku ravan…” preko svih 8 pravaca. Osam “cilj inicijanata”, “uskrsnuće”, savršeni ritam. četiri strane sveta. Osam strana sveta… Neki narodi imaju 5 pravaca u prostoru. Avaj, “probuene i uznemirene svesti modernog saznanja” (Fuko). Scijentizam…
Signalu signala, likovni kriku pred “modernom svešću saznanja”.
Ekstremno zgusnuti likovni manifest. Okultna, amajlijo, talismanu. Programu “alhemije modernog duha”.
O lepoto istine, divna greška. (...)

Odlomci iz knjige U TAMI ZNAKA 3,
prvi put publikovane na CD :DELA Miodraga Mrkića.I rukopisi koji se prvi put objavljuju (2003). - Beograd, Zavetine. - 207 str. , str.: 37-38

Seks – morfeme zapretane / Miodrag Mrkić

Možda je provokativno upoređivati seks-erotiku u Lukićevom odlomku i izvesni seksizam (bar po mom osećanju stvari) u odlomku Paulo Koelja.
Izopačenje, kultivizacija seksa do mehanizacije...
Radije ćemo dodati još nešto o akustičkoj ekspresivnosti odlomka - teksta Miroslava Lukića.
Pogledajmo morfeme koje su skoro zapretane u rečima: Bak – bik, kar – muški polni organ, ali kar(o) – drago. Eto, prisutna je neka dubina latinsko-romanskog. Relo – ralo. Mal – ina. Malina predslo–venski naziv biljke...
M je usneni glas, bezvučni. I je crveno, crvena je boja seksa. A je emocionalno neutralan glas, vokal po ekspresivnosti.
Tu je i reč pevac. Naravno, tu je i asocijacija ”pevca” – pustiti krv pevcu...
Možda je i nesvesno ime Bakarelo ima bar po zvučnosti veze sa rečju bakalaureus – baka – laureus: lovorova bobica – najniži akademski stepen; ispit koji prethodi licencijatu, magistratu, doktoratu; ispit zrelosti? ...
Miodrag Mrkić : POREĐENJE: SREMAC, LUKIĆ, KOELJO. Komparativni ogled
Prvi put objavljeno u celini na CD DELA Miodraga Mrki.I rukopisi koji se prvi put objavljuju (2003)
Zavetine, Beograd, 52 str., odlomak sa 22 str.

уторак, 25. март 2008.

Roman UJKIN DOM M. Lukića

Miroslavljev e v a n g e l i s t a r ili Ujkin dom
Sadržaj Ujkinog doma u nekom svom raščitavanju doživljavamo kao poetski opis nastanka jedne knjige. Pleni izvesna elegancija i jedistvo interesovanja i tona. Mogli bismo reći da pleni izvesna minucioznost, naročito u erotskim, seksualnim pasažima. Sve to ima izvesnu svetost koja je ostvarena i religioznošću glavnog junaka, i tajnim pisanjem, pa i, da kažemo, nekom vrstom tezauriranja (stavljanja svete knjige u crkvenu riznicu). Naravno, ovde je u pitanju tajni rukopis Bore Mišljenovića koji nalazi njegov sestrić Senković na, recimo, svetom mestu, na tavanu VELIKE MAGAZE... Rukopis je iznet na poklonjenje... Dakle - neki dah bogoslužbene knjige, tajne... Sa tajnim porukama... U knjizi kao da postoji neka atmosfera monašenja, zamonašenja, povlačenja iz svetovnog u monaši žvot - u selo, u Veliku magazu... U "duboku starost doć u sveto mesto i primiti monaši postrig i u miru se upokojiti međ zidinama ove slavne zadužine". Eto, nekako se nameć sasvim spontano - izvesni naš doživljaj
čitanja, - senke senki doživljaja knjige Ujkin dom. Uveličati nešto da bi se bolje videlo nije greh. Uprkos odmerenom gnevu i surovim slikama društvene stvarnosti magične realnosti, realne fantastike - Ujkin dom ozračuje, čitaoca, dakle, i nekom svet(l)ošću.... Romantizmom, metafizikom koja senči golicavom zagonetkom ljudsko postojanje, i koja je nužna i najortodoksnijim kategorijama misaonih sistema. Mistično osećanje : izvesni delovi romana Lukićevog su kao apsolutna muzika i najprofanijem predmetu daju neki metafizički smisao zaumlja, zagonetku eshatoločku, teleološku. Ostaju senke hrišćansko-pravoslavnog-paganskog molitelja; senke u, izrazimo se likovno, u pozađu knjige Ujkin dom; knjige koja je svojevrsno izvorište lepote, kako se to kaže, Reči-svetlosti...
Odlomci iz ogleda
MIODRAG MRKIĆ :AVETINJSKA METAFIZIKA ROMANA - ESEJA: Ogled o Ujkinom domu Miroslava Lukića
Knjževna radionica rukotvorenih izdanjaVALTAZAR PREVALEZ
ZAVETINE Plus ultra
Beograd, jul - avgust 2002.
Kolekcija Rojenje: svadbena igra
knjiga 7
120 str.
str. 14-15
ISBN 86 - 82255 - 07 - 3

Iskra o ideji Velike majke

O, praiskonska Boginjo, Velika majko! O, ti – ti čudno između venerinog brega i međice, ti rutavi dvojni pokliču, kapijo tajna! Boginjo drevna, doprla kroz tamu arhetipskog i mikro poruka genetike u duši pesnika - slikara.
Dakle, u ovoj slici vidimo moćni začetak ideje o Velikoj majci. Ona je doprla, vrovatno, iz tame divljaštva ili varvarstva. Šema tela Velike majke je nejasna, u obrisima je ideja o plodnosti. Ta šema je istovremeno iskra velike apstrakcije, visoke apstrakcije, spiritualizacije telesnosti. Iskra arhetipa ženskog: “Primum mobile” i konačnog “plenuma”. Iskra izdiferenciranosti Velike majke. Pomešanost srca, s jedne strane, i uda i testisa, s druge strane. Tu su i velike grudi – materinstvo, zaštita, hraniteljski vid velike majke. Daleki dah razgolićenih grudi, simbola smernosti; jada; kajanja; skrušenosti.
Ova praiskonska Velika majka daleko je od nadgradnje duhovne koju sadrže Velika Izida – Velika majka egipatska i Velike majke Astečke ili Marije. Velike usmine (labija majorija) – simbol plodnosti, kao i grudi. Šema Todorovićeve Velike majke je primitivna, nejasna, u obrisima; ona je kao senka. Upravo, šema Velike majke je doprla arhetipski, genetski iz tame milenijuma, verovatno, kao što rekosmo, iz tame divljaštva, varvarstva. Onda kada su se dešavale možda ključne apstrakcije u intelektu. Ova Todorovićeva velika majka je primitivnija u šemi tela, osnovnija od kasnijih Velikih majki. Ipak, visoko je apstraktna i iz prvih je religija. Ova majka je više iz sveta borbe za elementarne apstracije. Velika majka Todorovićeva je boginja kakve viđamo kod primitivnih naroda, u skulpturama dalekih epoha. Todorovićeva Velika majka je više telesna, a manje intelektualna. Njena glava, pa i noge, samo su naznačeni, a njene grudi i polni organ naglašeni. Kakvi su to prelivi i začeci apstrakcije viših ideja o plodnosti, o budućoj velikoj majci?
Dominantno je u celoj slici da je srce kao simbol ljubavi još uvek u viziji primitivnoj izjednačeno sa polnim udom i testisima. Najvažnije je da su u tom izjednačavanju začeci: upoređivanja, metafore, simbola… Počeo je proces višeg mišljenja, visokih apstrakcija. Konkretno, ovde, apstrakcija o Velikoj majci.
To zbivanje intelektualno, mentalno, eto, sačuvano je u prirodnoj banci gena pesnika - slikara Miroljuba Todorovića.
Ženskost ove Velike majke je naglašena u grudima i u velikim usminama, recimo i u žudnji za muškim udom i testisima koji su se smestili na mesto srca. Znači, primitivni, početni koraci nadgradnje: upoređivanja, sličnosti – metafora…; zamena mesta. Mogli bismo reći viši oblici mišljenja. Prvi koraci ideala: estetskog, materinstva, lepota žene, religioznog, socijalnog.
Todorovićeva Velika majka je bučna, podatna, rodna, zmijoglava. Ona sluti buduće milenijume čoveka.
Možda je ovde u pitanju i neka praslika o mitskom trećem rodu: muško-žensko. Tu je ljubav – žudnja za celinom i ideja da Ja “u tebi volim sebe sama” (u drugom). Možda začeci prirodnih religija i hramske prostitucije itd.
Moramo imati na umu da mislimo da su mnoge ideje koje mi sada znamo kao formirane u vidu poslovica, filozofskih misli, postulata, aksioma, nastale kao rezultat dugog iskustva, kristalizacije kroz milenijume. Sve velike ideje i istine su imale svoje iskre i početke. Za nas je u tom smislu veoma značajno umetničko svedočenje Miroljuba Todorovića o prvim iskrama ideje o Velikoj majci. Svejedno što Todorović nije svestan tog svedočenja.
Ova pra-pra Velika majka čija je šema tela u obrisima ima dominantnu crvenu boju, erotsku boju, koja je inače poznata još iz kamenog doba... Dominantan je rebrasti ud u srcu. Ima zelene boje koja nije boja heteroseksualnog. Dakle, i u tom smislu se vidi praslika šeme obrisa Velike majke – buduće apstrakcije – Boginje plodnosti. Evo je, mi vidimo, vidimo tu – pra šemu, prenetu genima u pesnikovoj likovnoj ekspresiji, Miroljuba Todorovića; genima, tim, kako rekosmo, čudima “čipova”, nadčipova.
Falus – srce je zaista unikatna metafora, simbol. Pesnik ga je stavio na mesto srca. Neka montaža predmeta i mesta. Falus, taj simbol opšte plodnosti, je u srcu pra Velike majke. On, ovde, u prazačeću kao simbol, nije simbol nadmoći muškarca nad ženom. Falus – tvoraštvo; mlaz života. Taj mač, strela tvoraštva je u srcu Velike majke. Taj budući simbol vaskrsnuća i životne obnove je u srcu žene, rađalice – Velike majke. On je, ipak, iako u primitivnoj nadgradnji, duh-duša. – Rađanje više inteligencije. On je znak odlepljivanja od primarnog, neposrednog. Odlepljivanje ka nebu, ka metafizici. Bljesak praiskonskog u čoveku dopro u nesveno pesnika-slikara Miroljuba Todorovića. Možda i najplodotvornije mešanje u humanizaciji čoveka; mešanje u šemi žene o svom telu, mešanje falusa i srca – središta duhovnog…, božanskog.
Srce – tamno mesto zamenjeno sa, recimo tako, javnim mestom, u onom ne-istorijskom trenutku. Njegovo oko – “oko srca” je oko glavića uda. “Treće oko” – začeci praiskre transcedentalne mudrosti.
Ne, nisam panseksualista, ali verujem da bi i Frojd bio zadovoljan ovim i ovakvim mojim “viđenjem”, “čitanjem”, “učitavanjem” crteža Miroljuba Todorovića. Ovakvim mojim esejističkim “produženjem”, “proširenjem” i “prosleđenjem”.
Konkretna aktuelnost ekspresije Velike majke je složenije pitanje i nadmašuje naše naslućivanje i kompetenciju. To ostavljamo, možda, i patografima Todorovićevim. Ipak, moramo reći nešto… Panseksualizam… U smislu dubinske, dinamičke psihologije, psihijatrije, prenatalne psihologije… U smislu projekcija, potisnutog… Možda je ovde u pitanju petrificizirano psihijatrijsko stanje prenatalno ili kasnije… Petrificizirano psihijatrijsko žarište… Sigurno da se ova slika, ovaj crtež, može tumačiti i drugačije… Veoma provokativna umetnička tvorevina. Možda petrificirano žarište koje je funkcionalno, prihvatljivo, tolerantno. Jedan dubinsko-dinamički psihološko prećutni dogovor sa sobom. ..

U nekom sublimiranom smislu, Velika majka je sâm pesnik - slikar Todorović: tvorac signalizma, rađanje signalizma, rodonačelnik itd, itd.
Za ovu moju knjigu i njene tematske potrebe, mi, pre svega, vidimo daleke arhetipske slike Velike majke. (....)


DELA Miodraga Mrkić.I rukopisi koji se prvi put objavljuju (2003)
886.1 - 2 MRKIĆ, Miodrag
Goleška boginja: (naša velika majka) /
Miodrag Mrkić. – (bibliofilsko izd.). –
Beograd: feniks, 2002 (Beograd: ***). – 178 str.; 24 sm. –
(Savremena drama / feniks, Beograd¹)

Tiraž 113. – Str. 7-8
ID = 93971468

Specifičnosti signalizma u nadređenosti i podređenosti

(...) Možemo kulturu (zna se problem definisanja kulture) i u vertikalnom smislu i u horizontalnom uzeti kao sistem. Po principima nadređenosti i podređenosti u sistemu - sistem i podsistem - umetnost je podsistem kulture. Pesništvo (umetnička književnost) je podsistem umetnosti, a signalizma je podsistem pesništva. No, budući da je signalizam intermedijalan, da ulazi i u nauku i da je skoro ravnopravan i u likovnim umetnostima i da koristi i druge medije, on ima svoje specifičnosti u velikim sistemima i podsistemima kulture. U tome vidimo i izvestan znak specifičnosti i duha rodonačelnika signalizma.

OPŠTI POGLED NA POETIKU RODONAČELNIKA
MIROLJUBA TODOROVIĆA

Većina autora o stvaralaštvu Miroljuba Todorovića ističe veliko bogatstvo knjiga (objavio je preko 40 knjiga) i veliku žanrovsku signalističku raznovrsnost. Bolji poznavaoci njegovog stvaralaštva mogu dati jedan opšti pogled na jednu globalnu bibliografsku sliku. Sigurno je da je taj poznavalac dr Živan Živković. Evo, šta on kaže:
“U kvalitativnom pogledu - pesničkih knjiga što se tiče - tečko bi bilo pronaći dve ili viče koje su realizovane istovetnim postupkom ili metodom. Kao pesnik, Miroljub Todorović je nastojao ne samo da ne nastavlja pesnike prethodnike nego ni samog sebe.”[1]

[1] Živan Živković, Svedočenje o avangardi, Draganić, Beograd, 1991., str. 171.

Iz knjige Miodraga Mrkića: U TAMI ZNAKA 3,
DELA Miodraga Mrki.I rukopisi koji se prvi put objavljuju (2003)
Zavetine, Beograd - 207 str.
str. 6, 14

четвртак, 20. март 2008.

Видијански читалац МЕДИЈАНИДЕ

"Читати значи преводити..."... Са песничког језика представе 4000 година Медијане и њеног главног становника, поданика, превео сам на свој језик критичарско-есеистички. Какав?!... Можда књиге нас читају? Ко зна, можда се МЕДИЈАНИДА покајала због избора? Хвалисаво говорим, уживао сам у спознаји коју пружа МЕДИЈАНИДА. Ко је Симоновић? "Каква желим читаоца?Најнепристраснијег, који заборавља на мене, на себе и на свет који живи само у књизи" - каже Гете. И Гогољ ме храбри: "Књижевник има само једног учитеља: то су сами читаоци". Све једно какав - бити учитељ песнику МЕДИЈАНИДЕ. Ширина и дубина простора и времена од 4000 година чини ми се смелим. Болно племенита мисао ми је отворена видијанским духом МЕДИЈАНИДЕ. Изгледа МЕДИЈАНИДА мене открива а не ја њу. Новалис каже: "Прави читалац треба да је проширен аутор". Бојим се да много не проширим. Да, паратекстуалност, метатекстуалност, интертекстуалност, учитавање... Само подсећам на теоријске појмове који су се увели са читањем. Но да видимо и Волтера: "Будале се код славног писца свему диве. Ја читам само за себе и волим само оно што ми за нешто служи". Разум... Но, из претходног се види да ми МЕДИЈАНИДА служи за машту, осећање, вољу; неко спасење па и спасење од себе... Авај! - Можда се у суштини треба бранити од поезије која нас космички самоосвешћује...Можда...

Одломак из књиге: Миодраг Мркић: Песничке вертикале Драгољуба Симоновића: Два огледа.
- Ниш: Ану - Свен - Економика, 2007. ; 311 стр. , 20 цм. - Цитат са стр. 285

среда, 19. март 2008.

Поетички мондијализам... Кундера. Небојша Васовић / Миодраг Мркић

(....) Уз сво поштовање поетских техничких вредности писаца са светске сцене естрадне, наравно морамо имати доста резерве према њиховој вредности и поетици, и психологији стварања. Као и према нашим, морамо имати резерве према филозофији ПРИЛАГОЂАВАЊА коју лансира за потребе новог светског поретка нобеловац И. Кертес. ПРИЛАГОЂАВАЊЕ које је као филозофију живљења и поетике као што рекосмо и усвојио Д. Ћосић. Исто морамо имати резерве и према поетичком ставу, као уметнички сумњивом, којим се хвали Варгас Љоса. Став је наравно сумњив у креативном смислу јер је неки обрнути агит-проп, неоагитпроп. Неолакировка, неосоцијалистичког реализма неока-питалистичког реализма. Но, ево цитата из текста објављеног у „Политици” 30. августа 2003. године који потписује Силвија Монрос-Стојаковић: „Понеки критичари већ приговарају Љоси да му је нови роман можда и сувише учен и пренапрегнут. К томе аутор који се одли-кује тиме што се из књиге у књигу које пише никад не понавља, још раније је примењивао неке од поступака и техника из најновијег романа. Неоспорно је, међутим, да је Љоса пун дивљења за своје антико-мунистичке јунаке, можда управо зато што се сам већ годинама труди да буде реалан. Нарочито, каже у политици”.Наравно, наши епигони, бардови, прикривено усвајају туђе, па се и наш Добрица Ћосић хвали Да је „ставио себи у задатак да му свака нова књига буде у другачијем поступку”. О томе сам говорио у превредновању. Из наведеног цитата види се да је Варгас Љоса огрезао у неолакировку, у неотенденциозност али за рестаурацију.
О чему говоримо? Говоримо о томе да Небојша Васовић у књизи Против Кундере покреће крупно питање, питање превредновања поетичких и поетских маглуштина мистификација и то пре свега у дисидентској литератури и уопште у песништву; боље рећи-пре свега у тривијалној литератури из друге руке, приученој, литератури која се маскира. А поготову то је потребно у сателитским литературама.
Шта значи - „решити да у сваком делу буде нови поступак”. То је антиуметнички, техницизам, тенденција, теза, егзибиционизам.
Значи - питање Кундере је и питање: дисидентства, превредновања, и питање прилагођавања.
Уз све то иде и питање ИДЕОЛОШКЕ ЛИТЕРАТУРЕ.
Дисиденти су се борили против: непосредне утилитарности, агитпропа, лакировке, ангажованости итд. , да не ређамо „фалинке” које су они замерали такозваном социјалистичком реализму. А, борећи се против идеолошке литераратуре радничке класе, пролетерског интернационализма итд. - они су упали исто у идеолошку литературу, али сада не за радничку класу - пролетаријат, но за капитализам, рестаурацију, за интернационалу капитала... И, сада њихова литература је не литература социјалистичког реализма но литература капиталистичког реализма са идеологијом: неоутилитарна непосредност, неоагитпроп, нео-лакировка, неоангажовање итд. (...)

Из необјављених делова приказа књиге Н. Васовића:Против Кундере

Prevrednovanje: 004 Dobrica ĆOSIĆ / Miodrag Mrkić

Rodoljublje brošure i ...
Ćosić je obrazovan iz brošura, na kursevima. Jedno doučavanje, samo doučavanje iz popularne literature i iz prave literature, ali na stil i duh večernjeg obrazovanja odraslih. Naročito se to vidi kada govori o tananosti recimo metafizike, realne metafizike. Njegova sociološka (široko uzeto) društveno naučena znanja su za brošuru prilagođena znanja marksizma. A to je, u stvari, najopasniji napad na marksizam, socijalizam i istorijsko klasno. Ćosić ne oseća i ne zna tananosti materijalističko dijalektičkog sveta. On nema tanano obrazovanje. On je stalno pod nekim pritiskom obaveza knjiških da se bori za narod onako kako se to predavalo đacima, u smislu da su pisci ''borci za narodna prava''. U tome je samohvalisav, verovatno i nesvestan svoje podlosti, ako nije podlost prepredenog seljaka, visprenog, podlost koja se ravna sa dečjom podlošću: ‘’Ja srljam u sve bitke za ugrožene i slabe; u sve akcije za slobodu i demokratiju; u sve odbrane ljudi i naroda, načela i kulture’’.
Dakle, ćiftinsko samoupravni borac, glas intelektualca malograđanski, novo skarabudžene klase pti buržua...
Sloboda i demokratija su za njega apstrakcije, a ne ekonomska kategorija.
Ćosić se bavi filozofijom proricanja o zlu koje dolazi. Proriče ono što je i poslednja prigradska baba videla i znala šta će se desiti – da se ne rađmo, da nam je ćiftinski duh i Zapad razorio porodicu itd. Da izumiremo, a da se rađaju Šiptari. Sve filozofije padaju pred tom činjenicom prostom: ima li nekoga ili ga nema. No, to je opšti proces – Istok i Jug preplavljuju Zapad i Sever... Statistike govore o procesima na planeti... Novi vitalni narodi... I da ne gnjavimo čitaoca poznatim stvarima storijskih procesa.
Ćosić je kao i 99% naših “intelektualaca” ogrezao u čiftinsko-knjiško blato dubokoumne rekla-kazalosti, blato poprskano krvlju i glupošću. Sa dubokoumnim rečima, sintagmama, iz kojih viri nedoučenost i kompleksi trućaju konfekcije naučne....(...)
(odlomci sa str. 11, 12)
Odlomci iz knjige Miodrag Mrkić:PREVREDNOVANJE
CIP ­– Katalogizacija u publikaciji
Narodna biblioteka Srbije, Beograd

821.163. 41. 09 : 323. 1
821.163. 41 – 94

MRKIĆ, Miodrag
Prevrednovanja / Miodrag Mrkić . –
Bibliofilsko izd. . – Beograd : Feniks, 2002
(Beograd : Megraf) . – 139 str. : 24 cm

Tiraž 100. – Str. 7 –12 Fragmenti o
Prevrednovawu / Miroslav Lukić.
– Esejista Miodrag Mrkić: str. 137.
– Na nasl. str. i : Tri viteza restauracije :
Dobrica Ć]osić, Miodrag Bulatović, Matija Bećković.
Ponoćni samoprotestnik.

ISBN 86 – 902741 – 4 – 6

a) Ćosić, Dobrica (1921 – ) – Nacionalizam
b) Bulatović, Miodrag (1930 – 1991) – Nacionalizam
c) Bećković, Matija (1939 – ) – Nacionalizam

COBISS – ID 1004
60556

уторак, 18. март 2008.

Likovi Treće Srbije: 004.

...Različite knjige dobijam od pisaca, i na žalost malo je onih kojima ja poklanjam svoje knjige. Opet iz prostog razloga, i posteno govoreći iz gordog razloga jer se moje knjige štampaju u 100 primeraka; i ponekad nebi bilo ni 100 da iz neke samilosti i sažaljenja , ko zna iz kojih razloga , štampar štampa 10 primeraka o svom trošku. (...)

Sa kakvim žarom je, baš 23. decembra 2002 godine govorio meni i novelisti i romanopiscu Bogislavu Markoviću koji smo se ... našli kod Lukića – sa kakvim je žarom govorio o stanju u nasoj današnjoj književnosti , pesnistvu. (...)
Lukic je govorio i o piscima iz unutrašnjosti. Ustvari ja sam bio došao kod njega da uzmem knjigu Vetrenjak Miroljuba Milanovića ..... Pri polasku i pozdravljanju, budući da sam ja rekao da sam do guše opterećen baš ove godine. ...Pri rastanku govorio mi je o Milanoviću... I ranije mi je Lukic davao knjige drugih pisaca i njegove, da kažemo novinarski, blic konstatacije bile su po mojoj oceni tačne.
I, evo, doneo sam u stan knjigu Vetrenjak i otkucanu pripovetku i pismo Milanovića u kome govori o mojoj knjizi Prevrednovanja.

Knjigu Vetrenjak objavio je Apostrof. (...) knjiga Vetrenjak Miroljuba Milanovića je provokativna. Ona izaziva na polemički ton. (....)
Nasoj tekućoj kritici nikad ne promakne a da nesto ne kaže o žanrovskoj neodredjenosti dela. Ta neodredjenost je prisutna i u Vetrenjaku. (...) Srba Ignjatović kaže da se Vetrenjak “ može čitati i kao zbirka pripovedaka i kao svojevrsni roman u pripovetkama. "Milanović u svom izrazu, postupku, koristi tradicionalnu realističku tehniku. Koristi jedno od pravila realizma (nekoliko varijanti realizma) jezičku izdiferenciranost . Ovde je u pitanju više birokratski jezik. Jezik birokratije “ samoupravnog nesvrstanog socijalizma naših boja”. U pitanju je provereni realistički postupak koji “teži prikazivanju istine”. Pre dvadesetak godina objavljena je u Zagrebu knjiga Novogovori koja je i kroz primere i poetički objašnjava taj jezik. Naravno Aleksandar Lukić kao kritičar ove knjige Milanovićeve primećuje taj novogovor kao stilsko sredstvo tradicionalnog realizma i mislim da je dobro uradjeno sto je Milanović dodao “romanu” – pripovetkama rečnik novogovora knjige Vetrenjak pod naslovom Napomena za Aleksandra Lukića. Za mene kao nekog vajnog eseistu ovakvi dodaci mnogo znače. I za mene, a verujem i za nauku. Ustvari te “ odrednice” u “Rečniku” su svojevrsni mikro eseji o raznim temama.(...)Milanović nešto kao i Matavulj, Jakov Ignjatovic i drugi preko predmetnosti slika psihologiju ličnosti. Naravno Milanović psihologiju ličnosti slika i na drugi način – preko metaforike, preko ne samo novogovora tipa samoupravnog socijalizma no i kolokvijalnog , žargonskog političkog. (...)
U početku knjige, koristi i izvesno pričanje o likovnoj montaži, kolažiranju…Jedna od tehnika Vetrenjaka je i tome što svaka pripovetka, deo romana ima svoj moto. Dakle – zucne o čemu će se govoriti. Za moto Milanović uzima delove iz Biblije. Sigurno je da se nameće pitanje da li je ostvareno u priči, konkretnoj pripovetci, ono što je zucnuto, nagovešteo u motou. Velika obaveza je moto iz Biblije. Mislim da je ovde više smisao u tome da se pokaze, dokaze zucnuto u jednom vidu specifičnih uslova i stepena razvitka. Znači ne u nekom dokazivanju nivoa Ne (bića). Znači dok u dokazivanju u nivou samo bitka i tubitka. Znači naše vreme, osamdesete – devedesete godine.

***
(...) Knjiga sa ovom temom ima. Sigurno je da Milanovićev Vetrenjak ima mesta u svetu široko rečeno, realističke slike sveta. Senke metafizike, blage senke, ne umanjuju realističnost. Naprotiv, daju izvesnu draž realističnom.
Recizent Srba Ignjatović u malo slobodnijoj poetskoj kritici ističe da je Milanović ‘’vešt i uman pripovedač’’.... Ističe ono što se često kod nas ističe u kritici: ‘’univerzalnost’’.
Budući da, kao i neki drugi ne priznajem uticaj neću se zadržavati na eventualnim vezama ovog dela sa drugim delima. Ono što je uticaj nije kreativno. To je trabantsko. Kada su u pitanju tehnike (izraz), onda se zna da su one iz opšteg fonda.
.... Ignjatović dobro kaze: ‘’Miroljub Milanović naprosto negde mora postojati." U pravu je Ignjatović što možda govoreći i o Milanoviću kaže ovo o tekućoj književnosti : ‘’ izforsirano, brzopleto, efemerno i nedomišljeno’’.
Da – PREVREDNOVANJE! i ovde podsećam na Savremenik koji je kroz tekst Miroslava Lukića ozbiljnije pokrenuo baš to – Prevrednovanje u našem pesništvu, literaturi.
Naravno, Ignjatović dobro uočava ‘’eseističnost’’, ‘’minijaturnost’’, napomenu – svojevrsne enciklopedije, ‘’leksikona’’.
(....)
Završimo ovaj naš kratki prikaz tehnike Vetrenjaka sa mišlju Aleksandra Lukića: ‘’ često sam zastajao pred pojedinim rečima, sintagmama i rečenicama koje su, kako sam autor kaze, ‘’vukle na neku svoju stranu’’ preteči obesmišljenjem’’. Dakle – vukle su u alogično … , u pejsaže možda metafizike… Te senke metafizičnosti ima i roman od priča Miroljuba Milanovića, ima ih kao deo strukture motivacijskog sistema – slike birokratskih mistifikacija našeg momenta – vremena i prostora ‘’ samoupravnog socijalizma naših boja..’’

Prvi put objavljeno u : CD:DELA Miodraga Mrkića. I rukopisi koji se prvi put objavljuju,
Zavetine, 2003, u eseju 003. Senke Budućnosti , 19 str, odlomci sa stranica 1-3

петак, 14. март 2008.

Превредновање (002 - Мирослав Лукић)

... Има неке тајне службе заумног језика.Има љупког, речитог ћутања (у поеми Фатални ортодоксни Ускрс 1999. године). Терцина Тишина је значајна за ритам целе поеме и за њен метафизички дух, па и у смислу - А шта је иза Тишине? - Треће. Дакле, у апсолутно есхатолошком смислу. Звучна клима, звучна пустиња белине - трансцеденције - која одваја стихове од једне речи је - речита трансцедентна метафизичка суштина... (...)
Поема је заиста богата; разноврсна јуришна каскада и слободног стиха, и римоване прозе, и везаног.
Морамо скренути пажњу и на известан ромор, риму у фонемској структури. У смислу асонанце а алитерације. Ту је упадљива строфа, функционално дата песма Ибар водо.
Што се тиче језика, можемо рећи да користи различите жаргоне, типове језика... Симбол је упадљив као израз, али није насилно форсиран. Директан и индиректан говор, описи, итд. итд.
(...) Но, у оквиру тог језика имамо извесну функционалну употребу тривијалног говора, устаљеног. Мислим да је смисао тога да се дочара типично, "просечно", како би рекао Иво Андрић. Ти просечни, да кажемо дневни жаргонски изрази, су посебно обележени...
(...)
Поема Лукићева се издваја из те конфекције коњуктурних, профитабилних певанија...*

Одломци из. књ. Миодраг Мркић: СФЕРА ПОСЛЕДЊЕ МИСТИКЕ:
есхатолошки реализам поеме
Београд: М. Мркић: Нешићев Меморијал, 2004, 102 стр. ; 21 цм.
(стр. 58, 77)

_____
* (Као и друга дела овог писца. Примера ради, најновији Лукићев роман У друштву пустињских лисица... (...) У суштини реч је о плодотворној личности пожељног стваралачког развоја, што истичу и други аутори који су се бавили тумачењима дела М. Лукића...
У поетичком смислу (...)Лукићева (поема) апокалипса је последица исхода његових књига. Лукић је атипичан писац, самосвојан... Што низ његових књига није награђено, што му се у тзв. јавности не придаје значај који стварно има, то је зато што и код нас (...) најчешће награђују идеолошке тривијалности комунистичке и аннтикомунистичке, ствари које се могу употребити. Давичове три НИН-ове награде, Роман о Лондону Црњанског, Људи са четири прста итд. И природно је да режими и владајуће идеологије награђују оно што им треба, служи... итд.

Критика критике (001. Мирослав Тодоровић)

Лукић налази добре, тачне стихове у почетку свог рада да би нас увео у срж поезије Мирослава Тодоровића:Не очајавај шапуће ми палма; / "Сада смо бољи / Јер смо напуштени". Неки пркос, понос, мазохистичка гордост, презир света. (...)
Лукић каже и ово:"...о поезији овог песника написано је врло мало ствари које одређују његову суштину. Уврстио сам Тодоровића у антологију Несебичан музеј песмом У спомен на палму у оази Терер. Она, верујем, на најбољи могући начин репрезентује трагизам постојања, и оно најдубље у опусу овог аутора". (...)(.....)
Сигурно је да се слажемо са Лукићем у томе да је глас Тодоровићев "глас многих луталица, и глас најусамљенијег песника савремене српске поезије"...(...) Самоћа има и дубоке антрополошке корене....
Лукић тачно и са радошћу примећује:"Тодоровић је песник који не "фолира", не прича приче. Само у два стиха, Тодоровић је рекао толико тога, пре свега о себи и времену у коме живи, због чега многи други савремени писци пишу сабрана и изабрана дела:"Цртеж планине, Међу дивљим линијама међу гујама у сенци урвина моја судбина" и: "Прича за песму У мрклом мраку црно без иједног гласа" (стр. 82).

Одломак из књиге Миодраг Мркић: У МРЕЖИ ПОТОЊЕ ВЕРЗИЈЕ
Оглед о књизи Потоња верзија Мирослава Тодоровића
Ниш: Свен, 2008. - 132 стр.; 21 цм(одломци, стр.: 78, 83)*
ISBN 978-86-7746-114-0
---------
*
PS. ... Критериологија је компликована наука, јер и само просуђивање уметничких дела је компликовано. Нема краја распри о критици као посебној дисциплини. Но за нас је веома важан етички моменат и зато стално цитирамо Боалоа који каже: "Да би неко био критичар, пре свега мора бити поштен човек". Ми у овоме "поштен" пре свега видимо научно-уметничко поштење којем, наравно, не смета и друго поштење... (...) ( иста књига, стр. 74) Анализирао сам неколико књижевних критика објављених у Савременику, Борби, тумачећи их са намером да се што више осветле теме Тодоровићеве књ. Потоња верзија. Зашто сам Лукићеву критику анализирао на првом месту? Проницљивом читаоцу и познаваоцу савремене књижевности и поезије кашће се - верујемо - само. Но и у осталим критикама - Пенчића, Г. Максимовића, И. Косанић, Д. Урошевић, има занимљивих места. Исто тако, бавио сам се и тзв. подземном, тајном критиком, служећи се подстицајном грађом. Међу првима у нашој савременој критици ја уводим тај термин подземне, тајне критике...

петак, 7. март 2008.

Maestro per Pijetro Aleksandra Lukića - KRVAVE LJUPKOSTI ''MILOSRDNOG ANĐELA'' (Ogled o romanu Maestro Per Pjetro Aleksandra Lukića)


....Mnoge knjige pisane za vreme bombardovanja i o bombardovanju su neka vrsta ratnog ''Mirjam'' u odnosu na knjigu Aleksandra Lukića Maestro Per Pjetro.
Mirjam – '' ljubavne'' knjige o ratu, ratnim ''Mirjam''. Čiftinskog, konfekcijskog, salonskog jada, salonske patnje. Možda zbog salonskog rata, rata na dugme...
Konjukturna patnja i protesna okupljanja.
Sve u svemu – život piše knjige. Ali da bi život pisao knjige, mora postojati taj život. A njega nema u čiftinskim, sebičnom, tvrdičkom duhu. Kartonske, knjiške patnje kolokvijalne.
I protesna okupljanja ... i književne večeri u Bosni i Hrvatskoj... (......)


Da kažemo – erotska armatura, seksualna armatura, negativno utopiske države je funkcionalna u smislu poraza, u smislu bele kuge..., nestajanja Drame: '' kidala je stidne dlačice sa svog olimpijskog hramića i pružala mu da ih miriše priklještene među prstima! Sita pred ulazom u Dramu raskrećila se, i kolena joj svetle, većma obasjavaju papir iz koga čita Propalom piscu, koji snažnom ručerdom čuvara groblja stišće crveni glavić, kao da mu je otsečen donji deo kožice sa uda iz koga brizga muško seme''.
U spletu motiva je i manifest motiv, motiv poetike: '' ako sa ženama moraš, sa pisanjem ne požuruj – uz žene kajanje brzo dođe i prođe, a kajanje zbog napisanog ostaje za uvek! Guleći krastu onoga što jesmo... U nama se sabrao svet i vreme; spore se i sažimaju u tačku. Smrt se ta tačka zove. Nismo se uplašili videvši je. Gledamo u nju i vidimo suzu.''Pesništvo i većnost!?. Izvanredna slika bića pesnika- ''guleći krastu onoga što jesmo''. Ništa manje nije moćna i misao o pesniku: u nama se sabra svet i vreme''. Ravna je onom Geteovom:''Ja sam kolektivno biće''. Evo malog čuda metafizike: '' Znam da smrt prezire bajke i priče u kojima je sve većito i beskrajno'' itd. (...)


Retki su romani koji se mogu nazvati Manifest, poetički roman, '' Roman o romanu''. Dakle – programski roman Maestro Pjer Petro je takav roman. Roman i o psihologiji stvaranja, procesu nastanka dela. Svest o kreaciji. Nije u pitanju šematska obznana, proglas, javno rečena poetika. No, sve je to u mreži realno metafizičkog trajanja Maestro Pjer Petra. Znači, manifestator – otkrivač, objavljivač više implicitni u krajnjoj liniji. Ipak lako je videti smisao obradovanog o poetici. I kroz reči Pjetra, pisca, i ''svedoka'' (citata). (...)


Slike malog grada Lukić uvek, da kažemo uobičajeno, osveži . Eruditnost oplemeni, ranjava lepotom, očuđuje. Dakle, uvek je u pitanju Aleksandar Lukić pa i kada je u pitanju ''ženka nemačkog ovčara'' –''Lajka''. I kad razmišlja o Balkanu, i kad upliće Boga, slučaj... kad svodi račune Maestro (38 mu je od života) i uvek, uvek je svoj, nov, istinonosan:
Ko može danas reći da ima prijatelja, a da ne jaukne?! Ko sme reči da zna pravu Istinu... Ni da umrem ni da živim. Tako se osećam već duže vreme... Naravno Balkan ima dušu, ali je ona iznutra šarenija od leptirovog krzna... Mrtvi su, dakle najiskreniji prijatelji; što je bilo bilo je , naučili su nas večnim lekcijama.Maestro umuje neopterečen nacionalizmom.... itd.


(...) Lukićeva knjiga je jedinstvena po tome što o aktuelnosti našeg vremena govori sa dubokim poznavanjem i osećanjem. On vidi suštinu: klasno, a ne nacionalno. On govori o malograđanima, o snobovima, o dnu i vrhu kao i Balzakovski ''sekretar društva''. Više su on i njego brat videli u svojim knjigama stvarnosti no mnoge ''kupusare'' drugih .
Ovo poglavlje je verovatno neki vrhunac opšteg pogleda na stvarnost našu iz neposredne prošlosti, ali ništa manje ona nije i opšte ljudska u sadržini i smislu. (....)


Možda je najveća vrednost knjige Maestro Pjer Petro, čudesnost u vrhunskoj jednostavnosti amalgamu alhemije reči prepoznatljivog društvenog bića, individualno – kolektivne metafizike i ljupke poetičke surovosti .... stvarnosti. Stvarnosti koja se zanemaruje u mnogim lažnim dubokoumnim knjigama, stvarnosti koja impregnira celokupno ljudsko. Stvarnosti koja se često kod naših pisaca knjiški prikazuje.
Pisac Aleksandar Lukić je poetskom i poetičkom niveletom i magičnim okom našao meru, ravnotežu i u gradnji Pesničke Kule i u gradnji romana Maestro Pjer Petro. Možda je roman deo te Kule i njegove i naše, i opšte pesništva – Kule koja teži ka nebu...


Miodrag Mrkić: KRVAVE LJUPKOSTI ''MILOSRDNOG ANĐELA''
(Ogled o romanu Maestro Per Pjetro Aleksandra Lukića)


Objavljeno prvi put kao rukopis

среда, 5. март 2008.

Зашто књиге о Мирославу Лукићу? / Миодраг Мркић


Скоро цела друга половина 20. века прошла је у нашој књижевности у неоидеолошком тактизирању. Тобожњи марксистички писци, левичари, су, преко "темпоралне неутралности" освајали неоагитпроп, неолакировку, неоутилитаризам, неополитичку ангажованост, неодневну актуелност... Сада не социјалистичког реализма но идеолошку књижевност "социјализма наших боја и несврстаности", чија је суштина рестаурација преко национализма - србовања и других. Када је национализам исцрпљен као средство западне политике и нашег друштвеног бића, када је засметао глобализацији, неоколонијализму, најмодернијем, онда је одбачен... Неоиделолошки писци, писци рестаурације, били су миљеници нове класе која се рађа и миљеници ѕапада. Њихова су дела у оквиру антикомунистичке пропаганде, у оквиру антисовјетизма, и уопште антируске пропаганде, штампана и превођена. Скоро цела друга половина 20. века у нашој књижевности прошла је у сартровању, камијовању, кафковању.... (...)
Многи ондашњи левичари су били главни идеолози бобмардовања Србије 1999. године и других бомбардовања по свету. И сликари, и уметници других фела, у томе су служили текућој идеологији. Можда је светло име Пикаса у својој уметничкој и људској доследности.
Мирослав Лукић је један од наших ређих писаца који није политички ангажован, није писац агитпропа, лакировке (....) није идеолошки писац. Није писац из друге руке, комерцијално политикантски. Лукић има индивидуалност.. (....)
Мирослав Лукић има нешто од кјеркегоровски болних контрадикторности...
Поезија друге половине 20. века (....) под Сартровим утицајем, да кажемо то антипоетско зло проширило у Француској, и наравно и код нас, у ондашњој југославији, и то не као књижевност из друге руке (тривијалана), но као књижевност из треће руке. И ми од те књижевнсоти из треће руке правимо националне барде, правимо некакве спискове за Нобелову награду, и награђујемо таква сочињенија да језа сатиричности награда и награђивања превазилази Радоја Домановића, његов сатирични антиципаторски геније...
Одломак из књиге СЕНКЕ ТИШИНЕ: Оглед о поетичкој драми
Песама из романа Мирослава Лукића,
Београд, 2004, 173 стр., 21 цм. стр. 163-164
ISBN 86 9027417-0
Ова књига се у целини може бесплатно преузети са Веб сајта Заветина. Штампана је у ПДФ, према штампаном издању, које се још увек може поручити преко најпознатије српске интернет књижаре.